Ispovijest Bošnjaka: “Izbjegli smo iz Bijeljine 1992, a našu kuću čuvao je Srbin”
Ratna dešavanja u Bosni i Hercegovini donijela su mnoge tužne sudbine, ali i priče o ljudskosti, prijateljstvu i međusobnom poštovanju. Jedna od njih dolazi iz Bijeljine, gdje je bošnjačka porodica bila prisiljena da napusti svoj dom 1992. godine. Njihovu kuću je čuvao komšija Srbin, a kada su se nakon deset godina vratili – dočekalo ih je nešto što nisu mogli ni zamisliti.
Početak rata i odlazak u Njemačku
Priča počinje u proljeće 1992. godine, kada je rat zahvatio Bosnu i Hercegovinu. Porodica Džafić, tada tročlana – otac, majka i sin od deset godina – odlučila je napustiti Bijeljinu i potražiti spas u Njemačkoj.
“Sve se dešavalo brzo. Prvo su počeli sukobi, a onda su počele pristizati strašne vijesti iz drugih krajeva. Osjetili smo da ni mi nismo sigurni. Donijeli smo tešku odluku – ostavili smo kuću, imanje, prijatelje i pobjegli u nepoznato.”
Njihova kuća u Bijeljini ostala je prazna, a u haosu koji je rat donio, nisu znali da li će je ikada više vidjeti.
Komšija koji je obećao čuvati kuću
Prije nego što su otišli, jedan od komšija, Milorad, Srbin koji je s porodicom Džafić godinama dijelio i dobro i loše, prišao im je i rekao nešto što ih je iznenadilo:
“Ne brinite se za kuću. Ja ću paziti na nju. Vratite se kad sve prođe, vrata će vam biti otvorena.”
U tom trenutku, porodica Džafić nije mogla ni da razmišlja o povratku. Njihova misao bila je samo kako preživjeti i započeti novi život negdje daleko.
Život u Njemačkoj i deset godina neizvjesnosti
U Njemačkoj su započeli novi život. Sin je krenuo u školu, roditelji su pronašli poslove i trudili se da se uklope u novo okruženje. Ipak, Bosna i rodna Bijeljina nikada nisu izašli iz njihovih misli.
“Često smo se pitali šta se desilo sa kućom. Jesmo li je izgubili? Da li je neko u njoj sada živi? Da li je uopšte još uvijek stoji?”
Povremeno su dolazile vijesti iz domovine, ali nikada nisu imali hrabrosti da provjere šta se tačno desilo s njihovim domom.
Povratak u Bijeljinu i šokantno otkriće
Kada je rat završio, prošlo je još nekoliko godina prije nego što su stekli uslove da se vrate. Konačno, 2002. godine, odlučili su da posjete Bijeljinu i vide šta je ostalo od njihovog doma.
“Vozili smo se kroz poznate ulice, ali sve je izgledalo drugačije. Bili smo nervozni dok smo prilazili našoj kući. Nismo znali šta da očekujemo.”
Međutim, kada su stigli, dočekalo ih je nešto što ih je ostavilo bez riječi. Njihova kuća je bila potpuno ista kao kada su je napustili – netaknuta, sa istim dvorištem i istim cvijećem koje je majka sadila prije deset godina.
A na kućnom pragu, čekao ih je Milorad, njihov komšija iz mladosti.
“Rekao sam vam da ću je čuvati. Ključevi su kod mene. Kuća je vaša, kao što je uvijek i bila.”
Nevjerica i zahvalnost
Porodica Džafić bila je u nevjerici. Dok su druge kuće bile opljačkane, uništene ili prodane, njihova je ostala sačuvana – zahvaljujući jednom čovjeku.
“Nismo mogli vjerovati svojim očima. Očekivali smo ruševine, ali zatekli smo dom, kao da nikada nismo ni odlazili.”
Milorad im je ispričao da je tokom cijelog rata pazio na kuću, plaćao račune i čak popravljao sitne kvarove kako bi ostala u dobrom stanju.
“Bili ste moji komšije i prijatelji. Nisam mogao dozvoliti da neko uzme ono što nije njegovo.”
Poruka prijateljstva i ljudskosti
Danas, porodica Džafić i dalje živi u Njemačkoj, ali često dolaze u Bijeljinu i posjećuju Milorada. Njihova priča ostaje kao dokaz da ni rat ni podjele ne mogu uništiti prave ljudske vrijednosti.
“Ovo je priča o pravom prijateljstvu. O ljudima koji nisu dozvolili da ih podjele unište. Zahvalni smo Miloradu do kraja života.”
Ova priča nas podsjeća da u svakom ratu postoje svijetli primjeri ljudskosti, koji pokazuju da su komšijske veze jače od bilo kakvih podjela.
➡ Šta mislite o ovom činu? Podijelite svoje mišljenje u komentarima!
