Tragičan slučaj: Ubistvo blizanaca od strane majke
U BiH se dogodila jedna od najtragičnijih priča koja je potresla javnost i otvorila mnoga pitanja o mentalnom zdravlju i načinu na koji društvo tretira osobe koje pate od psihičkih poremećaja. Sanja S. (40), majka trogodišnjih blizanaca Mihajla i Jelisavete, priznala je 9. januara 2003. godine da je ubila svoju djecu, a okolnosti tog zločina su šokirale sve koji su čuli za ovu tragediju. Ovaj slučaj je postao simbol borbe protiv stigme mentalnih bolesti i propusta u sistemu zaštite porodica u krizi.
Bivši susjedi i prijatelji porodice opisivali su Sanju kao osobu koja nikad nije pokazivala majčinsku ljubav prema svojoj djeci. Umjesto nježne i brižne majke, svedoci su iznosili informacije o nasilnom ponašanju i nezainteresovanosti prema djeci. “Tukla ih je, bacala na pod i nikad nije vodila računa o njima,” rekla je Ružica Z., žena koja je čuvala decu nekoliko mjeseci. Ove tvrdnje su potvrdile sumnje o Sanjinom mentalnom zdravlju, ali su također ukazale na ozbiljne propuste u sistemu koji nije na vreme intervenisao i pomogao ovoj porodici.
Na dan tragedije, muž Sanje, Ljuba, doveo je djecu iz vrtića i otišao na posao, ostavljajući ih u nečijim rukama koje su ih, nažalost, na kraju koštale života. Sumnja se da je Sanja popila alkohol i jake antidepresive prije nego što je izvršila zločin. S obzirom na to da se u njenoj torbi pronašlo nekoliko pilula, postavlja se pitanje koliko je bila svjesna svojih postupaka u tom trenutku. Ovaj aspekt slučaja otvara dodatnu dimenziju razgovora o odgovornosti i mentalnoj sposobnosti onih koji pate od ozbiljnih poremećaja.
Prema nezvaničnim informacijama, Sanja je, nakon što je počinila zločin, nazvala policiju i izjavila da su djeca pala s stola, pri čemu je ostavila mnoge da se pitaju o njenoj mentalnoj stabilnosti. U trenutku kada su policajci došli po nju, svedoci su primetili da se ona ponaša kao da se ništa nije desilo, čak se i smeškala. Ova situacija dodatno je izazvala šok u lokalnoj zajednici, koja je već bila pogođena tragedijom. Ovakvo ponašanje može dodatno potaknuti debatu o tome koliko je stvarna empatija i kako je moguće da osoba koja je učinila nešto tako strašno može da ostane emocionalno distancirana.
Nakon hapšenja, Sanja je prvo tvrdila da su njeni sin i kćerka umrli nesretnim slučajem, ali je tokom istrage priznala ubistvo. S obzirom na vidljive povrede na tijelima djece, policija je odlučila da je zadrži dok se ne utvrdi tačan uzrok smrti. Obdukcija je pokazala da su djeca preminula usljed nasilja, što je dodatno potvrdilo sumnje u njeno ponašanje. Ovaj dio slučaja je otvorio pitanje o tome koliko je društvo odgovorno za identifikaciju i pomoć osobama koje iskazuju znake nasilnog ponašanja, te kako su institucije mogle propustiti priliku da intervenišu.
Na kraju, Okružni sud u Beogradu izrekao je 5. maja 2003. godine meru obaveznog psihijatrijskog lečenja Sanji S., utvrdivši da je bila u neuračunljivom stanju kada je ubila svoju djecu. Ovaj slučaj je otvorio mnoge diskusije o važnosti mentalnog zdravlja, kao i o obavezama društva da zaštiti najugroženije članove. Mnogi su se pitali da li su postojali znakovi upozorenja koje su mogli uočiti prijatelji, porodica ili komšije, i kako je moguće da je ovako nešto prošlo neprimećeno. Kroz perspektivu ovog slučaja, postavlja se pitanje kako institucije, uključujući škole, vrtiće i zdravstvene ustanove, mogu raditi zajedno na prevenciji ovakvih tragedija.
Tragedija koju su doživela deca Mihajlo i Jelisaveta ostavila je neizbrisiv trag u zajednici i podigla svest o važnosti prevencije nasilja u porodici i pružanja adekvatne pomoći osobama koje se bore s mentalnim bolestima. Ovo je poziv na buđenje za sve nas da se više posvetimo pitanjima mentalnog zdravlja i blagostanja, jer svaka osoba zaslužuje šansu za život bez nasilja i straha. Naš društveni sistem mora preuzeti odgovornost i raditi na stvaranju efikasnijih mehanizama za identifikaciju i pomoć porodicama u krizi, kao i pružiti potrebnu podršku osobama koje se bore sa svojim mentalnim zdravljem. Ova tragedija nas podsjeća da su prevencija i edukacija ključni za stvaranje sigurnijeg društva za sve nas.
