- Sta se to desilo njemu u glavi, svi se pitaju, jedini rtazlog kako kazu mozda se zaljubio u snajku, da li je to moguuće? U nastavku svi detalji ovog m0nstruoznog čina vjeruemo da vam neće biti jednostavno sve ovo čitati:
U malom selu Martonoš, smještenom u Srbiji, 17. maja 2015. godine, odigrali su se događaji koji su potresli cijelu zajednicu i ostavili duboke ožiljke u srcima preživjelih. Rade Šefer iz Sente, u danu koji je trebao biti ispunjen radošću zbog vjenčanja njegovog sina Vlastimira, postao je počinitelj jednog od najstrašnijih zločina u ovom području. Njegova krvava odiseja započela je u Oromu, gdje je brutalno ubio svoje punca i punicu, a kasnije se uputio prema Martonošu, gdje je nastavio svoj krvavi pir.
Ovaj događaj nije bio samo običan zločin; on je bio rezultat nakupljenih porodičnih sukoba, frustracija i neriješenih osjećaja. Rade je prije tragičnog dana pokazivao znakove emocionalnih problema, ali niko nije mogao naslutiti da će doći do ovakvog ispadanja. Njegovo ponašanje uoči masakra, uključujući verbalne sukobe sa članovima porodice, ukazivalo je na duboku emocionalnu krizu koja se nažalost završila tragedijom.
Kada je Rade stigao u dvorište porodice Bajtai, osuo je paljbu po svima koji su se našli na njegovom putu. U tom trenutku, izgubili su život njegova supruga Roža, snaha Natalija, te njeni roditelji Šandor i Karolina. Ove brutalne scene svjedoče o hladnokrvnosti počinitelja i strahu koji je zavladao među prisutnima. S obzirom na to da su se u dvorištu nalazili gosti, povici i vriska su odjekivali, dok su neki pokušavali da se spase, a drugi su bili bez daha od užasa. Takve slike su teško podnošljive, a mnogi svjedoci su i godinama kasnije pričali o tim horor scenama.
- Herojski čin u trenutku panike
Među onima koji su preživjeli tu noć bio je i Emanuel Danjon, muž Natalije, koji je, suočen s opasnošću, odlučio da se suprotstavi Radeu. U trenutku kada je Rade uperio pušku prema njemu, Emanuel je nesebično reagovao i napao ga stolicom. Ovaj herojstvo postalo je simbol hrabrosti i snage u najtežim trenucima. U lokalnoj zajednici, Emanuelov odabir da se suoči s ubicom spriječio je još veći strah i tragediju. “U tom trenutku, nisam razmišljao o sebi, samo sam znao da moram zaštititi svoju porodicu,” rekao je Emanuel, objašnjavajući svoj instinktivni potez.
Reakcija zajednice na tragediju
Kada je vest o zločinu stigla do komšija, svi su ostali šokirani. Jene Farago, jedan od komšija, prisjeća se tog jutra kada je mirno kosio djetelinu i ni sanjao da se u susjedstvu odvijaju stravični događaji. “Na ulici sam video veliku gužvu, ali nisam mogao ni zamisliti šta se zapravo dogodilo. Tek kasnije smo saznali za zločin,” rekao je Jene. Njegovo sjećanje oslikava osjećaj bespomoćnosti i šoka koji je preplavio zajednicu nakon ove tragedije. Mnogi su komšije u trenutku saznanja o događaju organizovali spontanu podršku porodicama pogođenim tragedijom, donirajući im hranu, novčanu pomoć i emocionalnu podršku.
Uticaj na svakodnevni život u Martonošu
Deset godina od masakra, malo se razgovara o ovom strašnom zločinu, ali sjećanje na njega ostaje duboko urezano u svima koji su tada živjeli u Martonošu. Gergelj Horvat, predsjednik Savjeta mjesne zajednice, naglašava da su se mještani trudili da prebrode bol, ali da se zločin ne može zaboraviti.
“Iako je vrijeme prošlo, svi se sjećaju tog dana i onoga što se dogodilo. I dalje osjećamo posljedice tog događaja,” ističe Gergelj, dodajući kako se zajednica počela okupljati na godišnjim komemoracijama u znak sjećanja na žrtve.
Ove komemoracije ne služe samo kao podsjetnik na tragediju, već i kao način za zajedničko ozdravljenje i prevazilaženje bola.
Psihološki uticaj na preživjele
Psihološki uticaj na preživjele i njihove porodice bio je ogroman. Gubitak voljenih osoba u tako brutalnom kontekstu ostavlja trajne traume koje se teško prevazilaže. Preživjeli članovi porodice Bajtai, kao i oni koji su svjedočili masakru, često se suočavaju s emocionalnim i psihičkim problemima, a mnogi su potražili pomoć stručnjaka.
Zajednica je, iako povučena, počela organizovati podršku i terapijske grupe za one koji su osjetili posljedice ovog zločina. Ove grupe su pomogle u otvaranju dijaloga o traumama, omogućavajući ljudima da dijele svoja osjećanja i iskustva, što je bio važan korak prema ozdravljenju.
- Zaključak: Sjećanje na žrtve
Masakr u Martonošu predstavlja tragičan podsjetnik na to koliko nasilje može uništiti živote i porodice. Iako su prošle godine od te noći, sjećanja na žrtve ostaju živa u srcima onih koji su ih voljeli.
Zločin ne može biti zaboravljen, a istina o njegovim posljedicama mora se prenositi kako bi se spriječile slične tragedije u budućnosti. Rade Šefer, kao simbol nasilja i tragedije, ostaje dio mračne historije ovog malog sela, dok su preživjeli i dalje u potrazi za mirom i razumijevanjem.
U svijetu punom nasilja, Martonoš ostaje primjer koliko je važno pričati o ovim događajima i raditi na izgradnji sigurnijih zajednica za buduće generacije.
