U različitim kulturama postoje brojna vjerovanja u vezi s pokojnicima. Koncept reinkarnacije sugerira da se nakon smrti transformiramo u drugi entitet, dok drugi vjeruju u duhove. Sada vam predstavljamo jedno zadivljujuće vjerovanje.
Tema o kojoj se radi trenutačno se smatra prilično neobičnom i rijetko se o njoj raspravlja u medijima. Nikao, na primjer, ima averziju prema noćnim morama i snovima koji uključuju preminule pojedince, i nalazi se dobrog raspoloženja veći dio dana nakon takvih iskustava. Ono što slijedi je pripovijest koja baca svjetlo na prave želje preminulih.
- Analiza snova dugo je bila u središtu drevnih praksi, osobito kada se radi o dešifriranju značenja snova koji uključuju pojedince koji su preminuli. Ovi snovi sadrže mnoštvo tumačenja, uključujući teme kao što su protok vremena, iskustvo tuge nakon gubitka voljene osobe i duboke poruke koje se mogu prenijeti kroz prisutnost pokojnika u snu.
Postoji vjerovanje da kada pojedinac doživi snove koji uključuju preminulu osobu nakon razdoblja tugovanja, preminuli pojedinac im daje smjernice ili komunikaciju. Unatoč tome, ako se san dogodi nedugo nakon smrti osobe, malo je vjerojatno da sadrži značajna učenja i može se pokazati izazovnim za dešifriranje. Također je moguće da preminuli šuti u tim snovima, što ukazuje na njihovo kontinuirano postojanje i oštro promatranje sanjača.
Moore predlaže da naši preminuli voljeni obično odluče pričekati dok se naša tuga ne smiri prije nego što se pokušaju povezati s nama. Pojava naših voljenih u našim snovima označava njihov mir i uspješan prijelaz u onostrano carstvo. Svoje postojanje daju osjetiti kroz razne znakove, poput prepoznatljivog mirisa, treperavog svjetla ili melodijskih melodija određene pjesme koja dopire s radija.
Kada se suočimo s dilemama donošenja odluka u životu, vjeruje se da naši snovi mogu poslužiti kao platforma za one koje volimo da pokažu svoju nepokolebljivu podršku. Međutim, njihova metoda komunikacije u ovom području odudara od uobičajene. Unutar carstva snova, njihova manifestacija može poprimiti nepoznat, neobičan ili nadnaravan oblik koji zahtijeva pažnju.
Njihova upozorenja nose tako različite atribute da zahtijevaju pozornost. Povremeno se odlučuju za šutnju, suzdržavajući se od izgovaranja ijedne riječi. Umjesto toga, oni posjeduju izvanrednu sposobnost telepatskog prijenosa informacija kada su u stanju mirovanja. Alternativno, mogu se jednostavno nasmiješiti i otići, uvjeravajući vas da drže do vaših interesa.
Prema Steeleu, intrigantno uvjerenje kruži našom zajednicom da je prihvaćanje poziva pokojnika da uđe u njihove snove krajnje nesretno i da se strogo ne savjetuje. Kad dođete na sahranu u Srbiji, možete se naći zbunjeni i zatečeni običajima koji se prakticiraju. Za one koji nisu upoznati s regijom, značaj iza sklopljenih ruku pokojnika mogao bi biti iznenađenje.
Kako bi se osiguralo ispravno funkcioniranje ručnog sata, uobičajeno je testirati ga prethodnim navijanjem ili zamjenom baterije. Povremeno, preminula osoba još uvijek može držati mobilni telefon. Razumljivo je da bi čovjek bio ravnodušan kad bi vidio lutku pored pokojnika koji je postao punoljetan. Ta je praksa bila ukorijenjena u uvjerenju da će prisutnost lutke poremetiti obrazac višestrukih smrti koje se događaju unutar jedne godine unutar iste obitelji.
U sustavu vjerovanja koji je opisao etnolog Bojan Jovanović, pojava dvaju smrtnih slučajeva unutar jedne godine unutar iste obitelji smatra se nedostatnom za uspostavljanje ravnoteže. Posljedično, smatra se da je treća duša neophodna da bi se ponovno postigla ravnoteža. Kako bi spriječila ovu treću smrt, obitelj preminulog bi zamijenila lutku u lijes kao simboličnu zamjenu za dodatnu preminulu osobu.
Do danas se na našim prostorima zadržala dugogodišnja praksa: darivanje pokojnika u novcu, starogrčki običaj koji se održao kroz vjekove. Prema grčkoj predaji, ta su sredstva bila namijenjena kao odšteta lađaru Flegiju, koji je preveo pokojnika preko rijeke Stiks, označavajući početak njihovog putovanja u onostrano kraljevstvo. U moderno doba, nastavak ove tradicije može se shvatiti s pragmatičnog stajališta, posebice kao sredstvo pružanja financijske pomoći ožalošćenim obiteljima.
U prošlosti su imućni pojedinci koji su živjeli u ruralnim regijama često stavljali vrijedne zlatne artefakte uz sebe kad bi ih polagali na počinak. Ovaj običaj proizašao je iz uvjerenja da su ta blaga neophodna za prijelaz pokojnika u onostrano carstvo, potičući obitelji da pažljivo biraju najfinije zlato. Ipak, kako su godine prolazile, pojavili su se pljačkaši grobova i narušili svetost ovih grobnica u svojoj nemilosrdnoj potjeri za vrijednim zlatnim novcem.
S vremenom je drevna tradicija izgubila svoju privlačnost i pala u nemilost. Znanstvenici sugeriraju da ti rituali potječu iz mitoloških vjerovanja i da su bili posebno istaknuti u pogrebnim ceremonijama, gdje su se osobni predmeti i mali predmeti poput češljeva stavljali u džepove pokojnika kao simbol njihove sreće i predanosti održavanju kozmičkog sklada.
Prema srpskim običajima, nekonvencionalnim se smatra postavljanje obiteljskih fotografija u lijes. Ova dugogodišnja praksa proizlazi iz uvjerenja etnologa Jovanovića da će na taj način duše pokojnika, uz Božje vodstvo, prenijeti pojedince prikazane na fotografijama u carstvo vječnog postojanja. Međutim, ovaj čin predstavlja potencijalnu prijetnju sigurnosti i dobrobiti preživjelih članova obitelji pokojnika.
U skladu sa srpskim običajima, običaj je da se pokojnici obuče u njihovu najljepšu odjeću, koja se obično dogovara prije sahrane. Ova dugogodišnja tradicija ukorijenjena je u uvjerenju da će preminuli zauvijek nositi ovu odjeću, što potiče pedantan odabir najfinije i najznačajnije odjeće kako bi se osigurala njihova vječna krojačka elegancija.
U pojedinim krajevima Srbije, posebno u užičkom kraju, postoji vjerovanje da ako neko kućno biće preskoči pokojnika dok je njegov kovčeg otvoren ili u neposrednoj blizini, to će se biće pretvoriti u vampira.
Ovaj se fenomen smatra nesretnim događajem, zbog čega stanovnici moraju biti oprezni i pobrinuti se da njihovi mačji i pseći prijatelji ne ostanu vani.Nadalje, jako su pazili da preminuli ne ostanu sami u svojim prebivalištima, jer je prevladavalo vjerovanje da bi zli duhovi mogli zaposjesti njihova beživotna tijela, potencijalno ih oživjeti i ugroziti žive. U suvremeno doba postalo je uobičajeno staviti potpuno napunjen mobilni uređaj u džep pacijenta, s uvjerenjem da mogu potražiti savjet od preminulih voljenih u teškim trenucima.
