- Pripovijest o Ljubici Petrović i mladiću Marku nadilazi puku ljubaznost; ilustrira kako naizgled trivijalan, svakodnevni čin može imati dubok učinak na život pojedinca. Ljubica je bila žena koju često okarakteriziraju kao skromnu, živjela je u skromnoj staroj kući na periferiji grada, ali je posjedovala ogromnu sposobnost suosjećanja. Njezina dnevna rutina bila je jednostavna – jutros bi stala u neobičnoj pekarnici kupiti kruh i jogurt prije nego što bi otišla na tržnicu prodavati domaće sapune napravljene prema receptu njezine pokojne majke. Svaki dan je nailazila na dječaka ispred crkve Svetog Save. Njegov pogled je govorio više nego što su riječi mogle izraziti – iako osiromašen, ostao je miran i nije tražio milostinju.
Ljubica je, uprkos njegovoj šutnji, svaki dan uporno ostavljala 100 dinara uz napomenu: “Za doručak, dragi.” Nikada nije tražila ništa zauzvrat i nije znala njegovo ime. On je postojao samo kao prisutnost, a ona je iskusila duboku želju da mu pomogne. Iako su njihove interakcije bile ograničene na kratke trenutke, te tajne dnevne razmjene razvile su se u nešto dublje – istinsku vezu koja je poboljšala njihove živote.
No, kako to često biva, život je donio neočekivane promjene. Ljubica se nakon iznenadne smrti supruga Radomira našla sama. Njezin dom zahvatila je praznina, a tišina se ukazala kao njezin vječni suputnik. Živahnost svakodnevnog života je prestala – nije bilo posjeta tržnici, nije bilo sapuna za nabavu, nije bilo redovitih interakcija s dječakom. Sve je stalo.
Tjedan dana nakon sprovoda pokucali su joj na vrata. Bio je to isti dječak, ali ovaj put je na sebi imao čistu jaknu, šal oko vrata i torbu u ruci. U ovoj torbi je bila poruka za nju: “Ne znam kako da izrazim svoju zahvalnost. Hvala ti što si svaki dan moj čovjek. Sada želim biti tvoj muškarac. Nisam zaboravio i neću. Tvoj Marko.”
Ovaj dirljivi trenutak, prožet zahvalnošću, oživljava vjeru u dobrotu čovječanstva. Ljubici su se oči napunile suzama, ali bile su to suze olakšanja i zahvalnosti. Bezbrojni trenuci koji su ih povezivali tijekom godina sada su dobili dublje značenje. Marko, siroče koje su mnogi zanemarivali, sada se integrirao u njezin život. Počeo ju je posjećivati vikendom, pomagati joj u dvorištu i unositi radost u njezin nekad miran dom.
Godinu dana kasnije Ljubica je donijela odluku o sastavljanju oporuke. Svoje nasljedstvo, koje je uključivalo staru kuću, okućnicu i radionicu, ostavila je Marku, jer je on jedini koji ju je “podsjetio što znači humanost”. Uvjerena u svoj izbor, Ljubica je susjedi rekla: “Ovo je dijete koje me nije zaboravilo. Dok su drugi gledali u stranu, on je prišao.”
- Pripovijest Ljubice i Marka ilustrira da prava dobrota ne ovisi o bogatstvu, već o kvaliteti srca. Njihovo iskustvo služi kao dokaz da se dobrobiti ljudske povezanosti i autentične zahvalnosti ne mogu kupiti; umjesto toga, oni se uzgajaju kroz mala, svakodnevna djela ljubavi i poštovanja. Sudbina ima način da izrazi svoju zahvalnost kada to najmanje očekujemo, često kroz najiznenađujuće pojedince.Ovaj trenutak služi kao dirljiv podsjetnik na važnost ljubavi i milosrđa, ilustrirajući kako te vrline doprinose poboljšanju našeg svijeta.
