– Ja sam prelijepa Brena – kaže pop zvijezda. Dodaje da su joj ovo najbolje godine i da svaki dan živi punim plućima. Imam poseban afinitet prema planinama; izazivaju duboku ljubav u meni. Ona također naglašava zdravu prehranu iz bezbroj razloga koji nisu povezani samo sa zdravljem – da se fizički dobro osjeća i da može ponosno pokazati svoju vitku figuru.
Kad su moja djeca bila mlađa, često bismo odlazili u planine— sa svim zabavnim skijaškim izletima koji su uslijedili, ne samo da su nas zbližili kao obitelj, već su među nama usadili i kulturu sportskog duha. No, nažalost, vrijeme sve mijenja. Posao je preuzeo tamo gdje je zahtijevao više, a blještavi svijet zabave preuzeo je kontrolu nad našim životima ostavljajući malo mjesta za planinske avanture.
Međutim, uživam i zadovoljna sam ovim trenutkom: bez svih neposrednih briga oko temperatura, večera i domaćih zadaća na koje su mnogi roditelji svakodnevno ograničeni. Takvi su trenuci — šapućem u sebi — koji označavaju vrhunac mog postojanja, kako to slikovito Brena kaže.
Više je nego očito da glumica stavlja naglasak na zdravu prehranu ne samo zbog svoje dobrobiti, već i zbog osjećaja ugode u vlastitoj koži—na taj način s ponosom može pokazati vitku figuru bez ikakvih nepozvano izgubljenih kilograma. Imao sam ljudi koji su me pitali zašto ne želim djecu cijeli život, i tako ću nastaviti mnogo godina.
BONUS TEKST
Od samog početka naše veze suprug i ja smo donijeli svjesnu odluku da nećemo imati djecu. Iako nismo potpuno zatvorili vrata preispitivanju toga nekada u budućnosti, nalazimo se zadovoljni u sadašnjem trenutku. Naši su dani bili puni nagrada i duboko ispunjeni. Prioritet koji treba dati zdravlju vrlo je važan za osobu jer uvelike utječe na naše mentalno stanje, kao i na emocionalno stanje. Svi se želimo osjećati fizički zdravi i privlačni.
U današnjem svijetu ljubav prema sebi i samoprihvaćanje imaju prednost nad traženjem potvrde od drugih. Lijepo je artikulirala te emocije tijekom intervjua za “Max Pres.” U cijelom tijeku mog bića uvijek se jedno za drugim nameću pitanja: zašto nikad nisam postala majka? Na samom početku našeg partnerstva suprug i ja smo donijeli svjesnu odluku da ne donosimo djecu na ovaj svijet.
Iako nismo posve zatvorili vrata ponovnom razmišljanju o tome, prilično smo zadovoljni putem koji smo do sada odabrali. Naše su godine bile isplative i zadovoljavajuće bogate. S određenom dozom smjelosti mogu reći da nisam nesretan. Suprotno uvriježenom mišljenju o samaštvu, ne žalim zbog tih odluka. Voljeti druge je teško jer je teže voljeti sebe: kako uvijek kažu.
Većina ljudi vjeruje da imati djecu čini život sretnijim – uglavnom nije tako – jer su mnogi roditelji nezadovoljni kako su njihova djeca ispala i nisu ispunila njihova očekivanja. Dok bi se drugi protivili tome, ja mogu hrabro tvrditi da me jedan samački život čini nesretnom. Zapravo, nimalo ne žalim zbog odluka koje smo donijeli. Problem koji ljudi imaju s ljubavlju prema drugima proizlazi iz toga što prvo ne vole sebe. Mnogi vjeruju da nas djeca čine sretnijima — no mnogi su nesretni sa svojom djecom zbog toga što su postala, kako su ih odgojili ili zato što nisu ispunila njihova očekivanja.
Nikada mi nisu smetali komentari drugih ljudi o tome što sam sama. Uopće nisam nesretna. I moram reći da mi nije nimalo žao zbog odluka koje smo donijeli. Ljudima je teško voljeti druge jer im je teško prvo voljeti sebe. Iako postoji mnogo ljudi koji vjeruju da ih to što imaju djecu čini sretnijima (općenita zabluda), u stvarnom životu mnogi od njih nisu zadovoljni načinom na koji su njihova djeca odgojena, načinom na koji se prema njima postupa i njihovim neispunjenim očekivanjima.
Ono što drugi govore o samcu ne odnosi se na mene. Slažem se s tim — zapravo, uopće ne žalim zbog izbora koje smo napravili. Ljudima je teško voljeti druge ako prvo ne vole sebe; postoji pogrešna percepcija da to čini djecu sretnima (što dovodi do još veće nesreće jer većina ne odobrava način na koji njihova djeca ispadnu i koliko su uspješna u ispunjavanju očekivanja).
U mom promišljanju vide šanse koje su im prošle: projekte koji su im mogli pasti u krilo da nije bilo hrabrosti – implicitne poslušnosti diktatu patrijarhalnog sustava. Odabrali su biti lagani, iako su kasnije zanijekali da su mi zavidjeli jer sam se našao u povoljnim situacijama. Osim toga, budući da ne doprinose društvu, moraju stvoriti svrhu u životu i stoga je vjerojatnije da će svoje navodne žrtve učiniti najvažnijim središtem reprodukcije.
Tada bi moglo biti ispravno kanonizirati ih dok su živi sveci; što bi nas oslobodilo dužnosti da pazimo na njihovo gunđanje. To nisam ja. Najstroži su suci, po mom mišljenju, oni koji ne mogu pronaći osobno ispunjenje. Bogatstvo koje smo imali bilo je dovoljno da podrži naša zajednička materijalna zadovoljstva.
Prijateljstvo među nama bilo je čvrsto i postojano; bio je to rijedak fenomen koji nisu doživjeli svi pojedinci. Zavist može biti ružna emocija, kažu oni, prema ženama bez djece poput nas koje su odlučile ne rađati djecu; kaže se da ljude čini slijepima od ljutnje. Pa, imao sam dovoljno sreće da sam putovao po cijelom svijetu, vodio život po svojim uvjetima do samog kraja i bio u vezi punoj ljubavi.
Svoju drugu polovicu pri punoj svijesti nazivam svojim partnerom – ne svojim mužem. Dok neke možda imaju muževe, ja sam imala privilegiju da pravi partner dijeli život sa mnom. Smatram se velikim sretnikom. Imali smo puno novca i većinu smo trošili na sebe i zabavu. Naša je veza bila rijetka, čvrsta poput stijene, nije nešto što svatko ima u životu. Zavist zapravo može biti prilično ružna emocija. Ljudi koji gaje takvu zavist često usmjeravaju svoj bijes na žene poput nas, koje odlučuju ne rađati djecu.
